Monster ekipa je bila na licu mesta sa Bredli Smitom, vozačem Monster Jamaha satelitskog tima Tech3. Prenosimo šta je Bredli rekao o sezoni koja je prošla, ali i ovoj, koja tek predstoji.
Prva 2016 MotoGP runda, bila je predvidljivo haotična za Bradleyja Smitha. Dvadesetpetogodišnji trkač, koji je ujedno i najbrži Britanac u klasi, okupirao je medije svojim potezima – padovima tokom treninga i kvalifikacija u Kataru.
Monster Yamaha Tech3 čovek, u tim prepoznatljivim zeleno-crnim bojama, je bio kontrolisana sila u prvoj trci ove sezone, ušavši u cilj kao osmi, samo delić sekunde iza svog timskog kolega Pola Espargara.
Smit je možda tek u dvadesetim godinama, ali je on autentični veteran, sa već deset sezona u svojoj biografiji, sa nekoliko trofeja iz Moto3/GP125 i u Moto2 klasa i sa još dva podijuma u tri godine u MotoGP kategoriji. Bradli, koji živi u Andori, otvoreno priča o delu svog života kada nije na svojoj mašini koja dostiže brzine od 350km/h. U tom našem ćaskanju, u kom smo ga ulovili u Tech3 pit boksu u Losailu, govorio nam je o svoj ličnom poboljšanju, psihologiji, motokrosu (disciplini koju obožava), a takođe nam je pričao i o svojim dostignućima…
Usled promene pravila, da li si imao jasne smernice vezane za ovogodišnja testiranja ili je ovogodišnji MotoGP pomalo bio misterija?
Mislim da smo u boljoj poziciji od većine i nakon simulacija na testiranju u Sepangu, imamo jasnu sliku u kom smeru bi trebalo da idemo. Verovatno sam podjednako srećan i zadovoljan motorom, kao i prošle godine što sam bio, naročito na trci. Mislim da smo veći deo najtežeg posla odradili i da su sad u pitanju samo finese… Što je dobra situacija.
A što se fanova tiče ove godine? Hoće li biti mesta za neka iznenađenja…?
Biće teška ova godina, ali verujem da će trke biti uzbudljivije. Mislim da ćete videti velika iznenađenja u kvalifikacijama; Verujem da ćemo viđati momke koji su se kvalifikovali u trećem ili četvrtom redu možda i na nekom podijumu, naročito na prvim trkama, dok svi ne počnu da daju svoj maksimum. Još uvek verujem da postoje motori koji neverovatno brzi za jedan krug, a da zatim posustanu. Biće slučajevi da ćemo učiniti sve da prođemo dobro na kvalifikacijama – a biće teško upasti u Q2 u svakoj rundi ove godine – verujem da je Yamaha tu na jakoj poziciji.
Gde si pobegao nakon kraja prošle sezone…?
Bio sam u Veneciji na dva, tri dana; Nisam ja puno za neke godišnje odmore. To mi je bilo dovoljno.
Ali, da li si imao dovoljno vremena da izanaliziraš celu 2015. [jedan podijum i šesto mesto u šampionatu] i kakvi su tvoji utisci?
Već sam imao osećaj da je to bila prilično savršena sezona. Postoje delovi koje svakako još treba popraviti, po mom mišljenju početak trke. Veoma sam dobar u održavanju dobrog ritma kroz celu trku, jedan sam od vozača koji ima najmanje razlika u najlošijim i najboljim krugovima. Samo treba da popravim malo svoj ‘najbolji krug’. Završio sam svaku trku prošle sezone, šesti sam u šampionatu, osvojio sam 181 poen, popeo sam se na podijum u Misanu i osvojili smo Suzuku [8-sati]. Ok, naravno da uvek možemo bolje, ali ne postoji puno toga što sam mogao da prebacim u ovu predstojeću sezonu, jer prelazimo na nove gume i novu elektroniku. Stavio sam tačku na Bridgestone poglavlje i sad započinjem novi list, otvorenog uma.
Polova evaluacija 2015. je skoro sušta suprotnost, a to je frustrirajuće. Ali ti deluješ zadovoljno onim što si postigao, obzirom na sredstva koja si imao (koja i dalje imaš)…
Da, ja sam malo realniji s onim što možemo da ostvarimo unutar tima. Ubijalo me to, ali morao sam da stavim sa strane želju za osvajanjem podijuma i svetskog šampionata. Taj moj san trenutno nije moguć sa satelitskim timom. Moraš da se ugledaš na nekog kao što je Andrea Ianone, koji se regularno borio sa nama na privatničkom motoru jedne godine, onda da uzmeš fabrički motor i boriš se za podijume sledeće godine. To mi daje samopouzdanja u mojim mogućnostima, kao i šansu da pokažem to. To takođe može da bude frustrirajuće, jer tu šansu zaista želite. Prihvatio sam da neće puno vozača dobiti tu šansu. Trenutno nisam među njima, sve dok se neko ne povuče i oslobodi tu poziciju. Ja sam napravio realnije ciljeve – da budem među najboljim privatničkim vozačima i dam svoj maksimum; to je za mene ‘osvajanje trka’. Možda Pol još uvek veruje da treba da bude gde je i [Mark] Markez i da zaslužuje da bude tamo; možda to misli u svojoj glavi… Ali ja isto to misim u svojoj glavi! Kako god, to trenutno nije opcija, tako da to ne sme da nas omete. Treba napraviti realnije ciljeve i gurati napred. Imam iskustvo na svojoj strain i to mi pomaže oko realnijih ostvarenja. Mi smo zadovoljni šestim mestom, jer znamo da smo uradili dobar posao. Što se mene tiče, zadovoljan sam prošlogodišnjom situacijom i želim to da ponovim i ove godine.
Jednu godinu si stariji, mudriji i bogatiji za jednu sezonu. To sve, mora da te navodi na razmišljanje ‘kako mogu da budem još bolji?’…
Da. Uvek postoji prostora za poboljšanja.
Da li je to cliché Brad?
Možda malo! Ali, to je istina. Analiziranje snimaka, fotki, znati da postoje problemi i razumevanje istih, znači da mogu da ih minimiziram ili čak da ih se rešim; prosto pokušaš da sagledaš stvari više u 3D. Stvar na koju sam pokušao da se fokusiram što je više moguće – je da malo usporim i nadgledam sam proces. Ti momci su samo ljudi i samo treba raditi što i oni tokom treninga. Nema poente da kažem sebi: ‘Ja to ne mogu da odradim na motoru’. Samo moram na pravi način da treniram, da budem samokritičan u pravom smislu, a sve to dovoljno da bih napravio te promene. Ljudsko telo može skoro sve da postigne, a to najbolje možemo da vidimo u sprintašima na 100m, gimnastičarima, dizačima tegova. Samo treba da imaš pravi plan, a to je upravo ono na čemu ja radim.
Jedina šteta je što ti momci mogu da se uspenju uz uže i urade back flip svaki dan, a to nije slučaj kod tebe. Pristup je ograničen u traženju samog praga…
Tako je i to baš ne volim kod ovog sporta. Ali, postoje i drugi načini, koji nisu toliko specifični koliko bismo voleli, a opet, možeš da radiš na osnovnim stvarima. Na nečemu kao što je supermoto, ili motor za dirt staze ili motokros sa manjim krivinama i bedemima. Možeš da budeš kreativan. Ne radim to da bih bio brži motokrosu, već da bih bio bolji u trkama.
Šta je sa Rendijem Mamolom? Puno ga hvališ. Šta on tebi znači? Naročito kad si zagazio duboko u svoju karijeru…
Sa toliko godina iskustva i nakon što je prošao toliko situacija u vožnji, na toliko različitih motora i guma, nakon što je bio test vozač na samom kraju svoje karijere – a onda je vozio i motor dvosed – što ga i dalje drži u dodiru sa trenutnom MotoGP situacijom; on je u stanju da za minut nađe razliku i pretoči ih u podatke. On je kao ‘3D’ deo naših podataka. On je dobar u analiziranju situacija i da ih sagleda iz drugačijih perspektiva. To pomaže u otvaranju uma i proširenja vidika. On je definitivno mudrac u škakljivim situacijama, bilo sa PR strane ili sa strane same trke, bilo da je u pitanju trening ili sedenje na klupi i mentalno se pripremati. Zasigurno je važan faktor u svemu već godinama. On je to sidro koje drži brod usmeren u pravom smeru. Rendi takođe zna kako da okupi tim. On ume da bude moj glas razuma i sveukupno, pruža mi gomilu sitnih detalja koji mi pomažu u napretku na stazi.
Šta je sa sportskom psihologijom? Jesi probao? Možda je psihička strana ta koja treba da se istraži, da bi se napravio još neki pomak u napretku….?
Bio sam prilično zadovoljan onim što sam postigao na kraju 2013. Angažovao sam Dr. Simona Sostarica, koji je radio sa Benom Spizom kad je on osvojio AMA titulu, kao i sa Mark Veberom [F1]. Gledao sam kako radi i prilično sam zadovoljan. Osećam da ne postoji ni najmanja sitnica koju nismo prevrnuli sa strane treniranja. Ja nisam išao kod sportskog psihologa, ih puno ljudi koristi i to im dosta pomaže. Ja još uvek mislim da nisam našao pravu osobu sa kojom bih sarađivao… Izuzev Stiva Pitersa, koji je napisao ‘The Chimp Paradox’ i bio od fundamentalnog značaja britanskim biciklistima i njihovom uspehu koji su postigli na Tur de Fransu. U svojoj knjizi jasno objašnjava kako funkcioniše ljudski mozak, kako da ga kontrolišeš i kako ceo system radi. Mislim da kad sam naučio kako sve to funkcioniše, da sam tek tad imao predstavu šta treba da se radi, kao i puno njih oko mene. Jako važan faktor je taj da treba naterati ljude da se ‘otvore’ i približe jedno drugom. To je vitalno za tim. Zapravo bih voleo da porazgovaram sa Stivom…
Pa, bar si malo radoznao…
Da, zaista jesam! Zamalo da nisam probao. Mozak je kompleksan i mogu da se zamislim da zađem duboko u njega. Možda sam vozač koji previše misli, a zapravo bi trebalo da ne razmišljam previše već da verujem svojim instinktima. Previše analiziranja je nešto što me zabrinjava.
To osvajanje podijuma na Filip Ajlendu (Phillip Islandu) [2014. – tvoj prvi u MotoGP]. U park fermeu, pred kamerama, ostao si nem, bez teksta, bio je to emotivni momenat. Da li je taj intenzitet i osećaj isti kao i pobeda u trci? Da li je taj moćni osećaj ono zbog čega se takmičiš?
Mislim da je Filip Ajlend bila kombinacija puno stvari. Najviše od svega, bila je višegodišnja borba. Bio sam uspešan 2009. i 2010. nakon pobeda, ali se i tad mučilo; podijumi između su pomagali da se sve prebrodi. Od mog poslednjeg podijuma u Muđelu, u Moto2, bilo je osamnaest meseci borbe da bi se izašlo iz te klase i po prvi put ušlo u MotoGP godinu… Onda još šest meseci da bi se došlo do Saksenringa, gde sam pao pet puta i gde mi je rečeno da kad odem odande, skoro neću imati posla. Tako da mislim da je [Phillip Island] pokazao da se moj san konačno približava kraju. Moj najveći strah je da ću na kraju pogledati u nešto i osećati da ‘nisam uradio dovoljno…’ ili ‘mogao sam da učinim više’, a osećao sam da mogu puno više da uradim u MotoGP-u… Kao što sam i dokazao 2015. Znao sam da imam potencijala u sebi, ali nisam znao kako da ga iskoristim, kako da ga izbacim iz sebe. Seo sam tokom tri, četiri nedelje letnje pauze [2014] i zapisivao sve, što sam više mogao; Gomile papira A4 formata, pokušavajući da dođem do novih ideja i emocija, da bih probao da shvatim šta mi je dalje činiti. Pretpostavljam da je klupče počelo da se odmotava na Phillip Islandu, gde se magija i desila. Australija je bila nagrada – mučenjima koja sam doživljavao. Nisam mogao da govorim.
Nije bilo osvajanje šampionata, nije bila pobeda, ali su emocije bile podjednako jake… Mislim da je tu mnogo ljudi bilo umešano…
Bilo je veliko olakšanje. Kada želite nešto toliko, a sve je išlo protiv vas i skoro ništa nije funkcionisalo – pretpostavljam – desi se potpuno izbacivanje emocija. Na kraju, sve se desi kako sam očajnički želeo. Kao što ste i vi rekli – nije bio u pitanju šampionat, nije bila u pitanju pobeda, za koju znaš da je jedva moguća. Bila je to jedan od onih trenutaka kada ste želeli da pokažete svetu šta možete, nakon dve godine priličnog mučenja. Pored svega, trebalo je sve to držati u sebi, jer ne smete da pokažete nikakvu slabost u MotoGP-u. Ne smete da dozvolite da utiču na vas sve te stvari: morate imati hladan izraz lica, a da se iznutra zapravo kidate. Osećate da su vam ruke umorne. Mislim da je trka na Filip Ajlendu bila jedan od tih momenata, gde morate da zadržite taj hladan izraz lica. Uspeo sam, odradio sam šta sam hteo, a onda je sva ta emocija morala da izleti napolje.
Da li je MotoGP još uvek emotivan za tebe? Verujemo da tokom godina, postaje samo rutinski posao: čist proces. Da li te sve to još uvek drži, da li upravlja tobom?
Da, apsolutno. Znam da, kad stvari ne idu kako bih voleo, sedim sam sa sobom u svojoj hotelskoj sobi i ne želim ni sa kim da razgovaram, ne proveravam ni svoj telefon; sve što tad želim je da otvorim svoj laptop i izanaliziram sve sa trke, da bih mogao da popravim to što treba i budem bolji sledeći put. Tako da, još uvek postoje te emocije koje me voze i ljubav prema tome. Osvajanje Suzuke prošle godine? Neverovatne emocije. Iako smo to očekivali i iako smo bili favoriti, činjenica da sam osvojio nešto još jednom, bila je potvrda da još uvek imam to u sebi. Poslednji put se tako nešto desilo u Valensiji 2010! Ti si trkač i u dubini duše, želiš da osvojiš šampionat. Uspeo sam to u motocrossu, kad sam se probjao. Uspeo sam u španskom šampionatu, a onda provalio kako da to odradim i u GP125 (sada Moto3). Bio sam dovoljno uspešan u Moto2, ali onda uđeš u period od pet godina, bez osvajanja bilo kakve pobede. To takmičaru koji živi u tebi nedostaje. Možda možeš da se zadovoljiš šestim mestom, ali probaj da kažeš ‘takmičaru u tebi’ da je to ok… On još uvek želi tu pobedu i ta žudnja je uvek tu. Ja sam sad tu već deset godina, sa sve tih ‘praznih’ pet godina, ali ta želja nikad nije nestala. Sve je još uvek emotivno i strastveno za mene. To je poenta. Nikakve pare ili plen. Taj takmičarski duh te održava i uvek vraća nazad u igru, čak i kada sve deluje nemoguće. Kao u Misanu prošle godine, kada se pojavila mogućnost i ja sam je prosto ugrabio.
Spomenuo si motocross, a mi znamo da si pravi fan. Pričali smo sa Džonatan Reom [Svetskim Superbike Šampionom] na lansiranju Kawasaki Racing Tima prošle nedelje, koji nam je rekao da je vozio sa tobom. Ko je bio brži?
Ok, verovatno bih rekao da je Džoni bio brži, ali brzina naših krugova je bila slična, a na kraju mi je i rekao – jer se to ne govori jedno drugom kad ste na stazi! – da je on pratio, a da je napadao jače kad nismo bili blizu jedno drugom, tako da je računica u razlici bila samo pola sekunde. Sledeći put ću morati malo više od sebe da dam.
Izvor: Monster