Kako smo na promociji CH-R i nove Supre imali priliku da provedemo više vremena za volanom Supre nego što je to uobičajeno kada su u pitanju redovne promocije, odlučili smo da posvetimo poseban tekst vožnji Supre.
Duga pauza usled pandemijskih ograničenja je konačno prekinuta, a prvi zadatak je bio vožnja Supre sa novim 2.0 motorom. Da, treba pomenuti i da je deo predstavljanja bio i C-HR model sa novim hibridnim pogonom, ali koliko god publici možda bili zanimljivi hibridi i SUV modeli – apsolutno sva pažnja prisutnih novinara je bila u pravcu Supre.
Sve Supre su bile sa belgijskim tablicama što je jasno govorilo da je u pitanju promotivni konvoj u organizaciji Toyota Evropa. Prva reakcija na pomen Supre je odmah u pravcu BMW Z4 modela i same činjenice da je Toyota odlučila da svoju sportsku perjanicu zapravo u potpunosti „licencira“ od strane drugog proizvođača, dok nešto drugačija karoserija teško da može ikoga da ubedi da je napor koji je rađen od strane japanskog tima bio previše značajan.
Inicijalno, Toyota je kupcima ponudila Supru samo u kombinaciji sa šestocilindričnim 3,0 litarskim turbo benzincem koji nudi vrlo solidnih 340 KS i 500 Nm. Sada je ta ponuda proširena na 2,0 litarski turbo sa 255KS/400N koji spušta cenovnu lestvicu koju treba preskočiti da bi ste postali ponosni vlasnik. Istovremeno, 3.0 motor je dobio nešto više snage kako bi se ponuda agregata malo distancirala, tako da snažnija Supra sada ima 382KS.
Sama vožnja na stazi je pokazala da je menjač, kada ste u borbenom režimu, povremeno neodlučan što može doprineti frustraciji vozača koji „juri sekunde“. Menjač će u manuelnom režimu zadržati stepen prenosa, tj. neće pri dolasku do limitera promeniti stepen prenosa, ali će isto tako odbiti komandu da promeni stepen prenosa na niže ako smatra da takva promena nije dobra, iako moguća.
Vožnja u koloni koju vode instruktori može donekle da pokaže šta automobil može i kako se ponaša, ali to je realistično daleko od tempa gde bi se pravi temperament i, marketinški teško eksploatisani, balans mogli osetiti.
Srećom, vrlo mali broj novinara zbog pandemijskih ograničenja je doneo i malo mogućnosti za „bočno manevrisanje“ tako da je kasnijem terminu uz dozvolu instruktora sa staze, sedamo ponovo za volan Supre. Ova je bila u beloj boji, deo limitirane Fuji specijalne edicije što je doprinelo estetskom ugođaju, ali su i sedišta u ovom modelu bila nešto sportskije orijentisana nego u prethodnom modelu koji smo vozili.
Ovih par krugova je otvorilo mogućnost da malo bolje protresemo šta Supra može, tako da nije bilo potrebe da se drži tempo koji svi učesnici mogu da prate, što znači da smo podigli tempo na otprilike 80% pune borbene gotovosti, tako da je bilo lepo osetiti kako prednji kraj podupravljanjem javlja da je kraj mogućnosti prednjih 255/40 R19 pneumatika, dok je posebno bilo zanimljivo kako je mekše ogibljenje daleko manje tolerantno na nagle promene pravca, dok zadnje 275/40 R19 sa dosta lakoće izlaze na kraj sa relativno pitomih 255KS, dok je 400Nm koji su na raspolaganju od 1450 do 4800 obrtaja zapravo jedini element koji može da natera zadnji kraj da počne sa nervoznijim kretnjama.
Uprkos tome što je cena za 2.0 pogonjenu Supru daleko od „narodske“, za 50 hiljada EUR kupujete zapravo vrlo kompetentan paket koji, ako ćemo iskreno, nije previše skuplji od uobičajenih hot hečbekova čija ce cena u proteklih nekoliko godina sa lakoćom „prebacila“ preko 40K EUR tako da osim gubitka praktičnog elementa, što dvosed kupe karoserija donosi, zapravo imate daleko bolju kombinaciju za uživanje u vožnji, a koja pri tome nudi neuporedivo udobniju vožnju nego čak i adaptivna ogibljenja na brzim hečbek spravama.
[ngg src=“galleries“ ids=“180″ display=“basic_thumbnail“ thumbnail_crop=“0″]
